beats by dre cheap

ČIMBENIK ILI PRIVJESAK? - 1. dio

http://www.h-alter.org/index.php?page=article&id=4834#hot\

ČIMBENIK ILI PRIVJESAK? - 1. dio

Autor: Gojko Bežovan

Civilno društvo kao privjesak vlasti, civilno društvo kao čimbenik pozitivnih promjena: 'Opozicijsko iskustvo nekih civilnih organizacija u devedesetima dijelom je bilo zamkom njihovog budućeg razvoja. Dio javnosti prepoznao je da glasne organizacije civilnog društva nisu zadržale istu kritičnost prema postupcima koalicijske vlasti... Potiho se govorilo o problemima netransparentne dodjele izdašnih stranih donacija, klijentelizma u krugu primatelja njihovih donacija, te o autoritarnom vođenju dijela uglednih organizacija.'
Hrvatsko civilno društvo u javnosti koju je monopolizirala stranačka politika dolazi na dnevni red rasprava u slučajevima skandala[1]. Stranački obojeni mediji civilno društvo predstavljaju kao dio problema, a ne kao prostor dijaloga i time mogućeg promicatelja pozitivnih društvenih promjena.

Javnost nije upućena u važnost i ulogu civilnog društva u suvremenom svijetu pa se otuda njegova uloga reducira i ne prepoznaje ga se tamo gdje već nudi rješenja za različite društvene probleme.

Civilno je društvo ovdje definirano kao prostor između države, tržišta i obitelji gdje se ljudi udružuju radi promicanja zajedničkih interesa. To je područje institucija, organizacija, mreža, inicijativa i pojedinaca povezanih nizom civilnih pravila.

Civilno društvo kao vrednota i norma sinonim je za dobro društvo u kojem su aktivnosti građana prožete civilnošću i civilnim vrlinama. Pojmovi kojima se u našoj javnosti opisuju aktivnosti organizacija civilnog društva ne idu u prilog širenja civilne kulture- civilne zauzetosti građana i djelovanja za opće dobro[2].

Vladavina prava, kao temeljna pretpostavka za demokratsku vlast, ne može postojati bez nepisanih pravila civilne kulture koju u bitom obilježava primjerena razina povjerenja.

Civilno društvo je mjesto ostvarivanja zajedništva, okvir potvrđivanja slobode, prostor traganja za smislom, nepresušni izvor inovacija, titravi poticaj za društvenom obnovom.

Izazove razvoja hrvatskog civilnog društva stavljamo u kontekst iskustva drugih tranzicijskih zemalja. Rezultati istraživanja upućuju na složenost procesa kojima su posredovani problemi razvoja civilnog društva u Hrvatskoj[3]. U tekstu se u sažetom obliku ukazuje na glavne nalaze istraživanja i mogućnosti različitih interpretacija. Nakana je potaknuti raspravu o važnosti civilnog društva te istaknuti ključne izazove pred kojim se sada nalazi.


Pozadina razvoja civilnog društva

Civilne inicijative, koje bi se prepoznavale kao rastuće civilno društvo u Hrvatskoj u osamdesetim godinama, za razliku od drugih srednjoeuropskih tranzicijskim zemalja, bile su malobrojnije i očito slabijih razvojnih potencijala. Ovakvi oblici djelovanja, posebno disidenti iz zemalja sovjetskog bloka, uživali su simpatije i potporu zapadnih zemalja. Misije civilnih inicijativa bile su zaokupljene poštivanjem ljudskih prava, slobodom udruživanja, slobodom istraživanja i javnog djelovanja, zaštitom okoliša, u širem smislu demokratizacijom.

Civilne inicijative i organizacije su kadrovski potencijal iz kojih nastaju političke stranke. Pripadnici civilnih inicijativa iz osamdesetih godina promovirani su u nove političke elite.[4] Pripadnici ranijeg komunističkog aparata gube posao i često se zapošljavaju u programima inozemnih potpora razvoju civilnog društva. Tako ranije proganjani disidenti postaju neuvjerljivom i nesposobnom političkom elitom, a zaposlenici u aparatu komunističke partije poduzetnim pronositeljima ideje izgradnje civilnog društva.[5]

Howard[6] temeljem empirijskog istraživanja nerazvijenost civilnog društva u tranzicijskim zemljama objašnjava trima činjenicama:

  • ranijim nepovjerenjem u komunističke organizacije,
  • dominacijom neformalnih prijateljskih mreža,
  • razočaranjem u novi režim.

Nepovjerenje u organizacije povezano je s ranijim obvezom sudjelovanja u komunističkim organizacijama. Što su građani bili nepovjerljiviji u ove organizacije, što su ih tada više izbjegavali to će i danas biti manje pripravni sudjelovati u njihovom radu.

Glede druge činjenice, prema Howardu, tijekom komunizma privatne mreže i uski prijateljski krugovi omogućavale su ljudima da iskažu svoje osjećaje i frustracije. Ovakve su komunikacije bile važne za preživljavanje te u situacijama oskudice nabavku potrebnih roba i osiguravanje pristupa javnim uslugama. Šok terapije u gospodarstvu, neuspjele privatizacije i neučinkovite reforme javnih usluga otežale su pristup robama i uslugama širokim slojevima te su ojačale neformalne mreže i obiteljsku pomoć. Ove su mreže postale alternativom članstvu u civilnim organizacijama.

Treća činjenica koja upozorava na probleme razvoja civilnog društva govori o razočarenju građana novim režimom. Mnogi od njih osjećaju se prevarenima i teško se odriču paternalističke uloge države. Frustracije su povećale demobilizaciju i povlačenje iz javnog života.

Ove tri međusobno povezane činjenice Howard objašnjava traženjem građana da prežive u složenom svijetu koji se brzo mijenja, a koji pri tome koriste ranija iskustva kao referentnu točku za sadašnje izbore i aktivnosti. Howard je skeptičan glede povećanja kvalitete civilnog društva u predvidivoj budućnosti. Jedino dolazak novih generacija donosi izglednu promjenu.


Hrvatske prilike u osamdesetim godinama svjedočile su o relativno ograničenom naboju različitih civilnih skupina koje su težile demokratizaciji zemlje. Nešto blaži karakter represije, u usporedbi sa zemljama sovjetskog bloka, dopuštao je izvjesne civilne inicijative pa je, dijelom i time neutraliziran njihov naboj. Dio civilnih skupina i inicijativa, ranije diskreditiranih, a potom izoliranih iz javnog života, na dnevni red je stavljao pitanje nacionalne ravnopravnosti, iza čega su prepoznate težnje osamostaljenja Hrvatske.

Druge civilne skupine (ženske organizacije, zeleni, ljudsko pravaške organizacije) nisu imale, kao u zemljama sovjetskog bloka, međunarodnu podršku i pomoć. Općenito se može zaključiti da je naboj civilnih inicijativa odozdo za promjenama u Hrvatskoj bio slabiji nego u srednjoeuropskim zemljama sovjetskog bloka.

Transformacijom ranijih civilnih inicijativa u političke stranke stvara se novi politički okvir u kojem se ne vidi potreba za djelovanjem civilnih organizacija[7]. Njihovim dolaskom na vlast počinje se ostvarivati projekt osamostaljenja zemlje od federalne države. Rat i humanitarna kriza sužavaju prostor političkog i javnog djelovanja. Dio civilnih organizacija, nastao uz inozemnu pomoć, često sa zaposlenicima koji su izgubili posao kao poklonici starog režima, prokazuju se kao neprijatelji osamostaljenja Hrvatske. Ovo je iskustvo dugoročno utjecalo na percepciju uloge, civilnog društva, odnosno bolje reći nevladinih organizacija u Hrvatskoj, koju imaju prosječni građani[8).

Razdoblja u razvoju hrvatskog civilnog društva

Vrijeme od 1990. godine dijelimo u tri razdoblja u kojima je moguće prepoznati različitu ulogu organizacija civilnog društva, njegove razvojne probleme, kao i kapacitete da bude prepoznato relevantnim dionikom koji doprinosi društvenoj promjeni[9].

Razdoblje rata, od 1990. do 1995. godine, praćeno gospodarskom i humanitarnom krizom svjedoči o rastu solidarnosti među građanima i njihovim sposobnostima za samoorganizacijom. Samoorganizacija je često bila povezana s humanitarnim djelovanjem i time pomoći žrtvama rata. Institucionalizaciju takvih inicijativa podupirale su i brojne međunarodne organizacija koje su pomagale u prevladavanju humanitarne krize.

Humanitarne organizacije počinju gubiti povjerenje u javnosti pa se već, krajem 1992. godine, donosi Zakon o humanitarnoj pomoći. Zakonom su uređena pravila prikupljanja i raspodjele humanitarne pomoći. Država se postavlja paternalistički osobito prema civilnim organizacijama koje su autonomno prikupljale i raspodjeljivale humanitarnu pomoć. To je dijelom bilo povezano i s nepovjerenjem kojeg su građani kao donatori ili volonteri počeli iskazivati prema dijelu ovih organizacija.

Organizacije za ljudska prava, ženske i mirotvorne organizacije stavljaju na dnevni red važna pitanja i ukazuju na probleme kršenja ljudskih prava. Njihovo je djelovanje poduprto obilnom pomoći međunarodnih organizacija. Primjerice, organizacije za zaštitu ljudskih prava stavile su na dnevni red pitanje nasilnog iseljavanja iz stanova, te o tome organizirale javne rasprave. Upozoravale su i na ratne zločine.

Sukobljavanje nevladinih organizacija, kako ih se tada dominatno naziva, s vlastima postaje načinom komunikacije. Državno kontrolirani mediji nisu davali prostora ovim organizacijama već su ih optuživali kao neprijatelje i protivnike procesa osamostaljenja države. Vještice iz Rija i šareni vragovi teško su preživjeli rat[10]. U citiranom se tekstu ukazuje na podjelu na grassroots nacionalističke organizacije koje su prouzročile ratove, a koje je pomagao režim i na one koje su se protivile ratu i kritizirale režim uz inozemnu financijsku potporu. S druge strane, ove se organizacije vidi kao one koje, radi očuvanja svoje pozicije i brige za svoje biografije, nastupaju s ideoloških pozicija.[11] Ova podjela se čini temeljem strančarenja u hrvatskom civilnom društvu.

Zakonski i porezni okvir nisu išli na ruku razvoju osnivanju i djelovanju civilnih organizacija. Još uvijek je bio u primjeni Zakon o društvenim organizacijama i udrugama građana iz socijalističkog razdoblja čijim su tumačenjem vlasti usporavale ili pak osporavale registraciju nekih udruga. Reformom poreznih propisa koji su stupili na snagu 1994. godine jasno je rečeno da su porezne povlastice za davanja u općekorisne svrhe pranje novca, a da će država prikupiti sve poreze pa onda sredstva dati onima koji ih zaslužuju.

U drugom, poslijeratnom razdoblju razvoja civilnog društva od 1996. do 1999. godine napravljeni su brojni pomaci u promicanju civilnih organizacija kao dionika razvojnih procesa u zemlji.

Zakonski okvir osnivanja i djelovanja udruga uređen je 1997. godine Zakonom o udrugama. Usprkos upozorenjima domaćih i stranih stručnjaka, koji su bili posredovani javnim raspravama i istupima u javnosti, vlasti nisu prihvatile činjenicu da se tim zakonom dovodi u pitanje ustavno pravo građana na slobodu udruživanja.

Vlasti i dalje nisu iskazivale spremnost ukazivanja povjerenja građanima i gospodarskim subjektima koji bi mogli računati s danim donacijama kao porezno priznatim rashodom. S druge strane, Zakonom o športu, povlaštene su sportske organizacije, a što je aktualiziralo problem pranja novca.

U tom su vremenu međunarodne organizacije snažno pritiskale Hrvatsku i stavljale na dnevni red probleme razvoja civilnog društva. Pod takvim pritiskom osnovan je 1998. godine i Ured za udruge Vlade RH. Temeljem misije Ureda već je za narednu godinu raspisan javni natječaj za dodjelu dotacija udrugama iz državnog proračuna.

Organiziraju se i brojni skupovi na kojima se tematiziraju razvojni problemi civilnog društva. Aktivno je i više mreža koje okupljaju civilne organizacije. Važan poticaj razvoju civilnog društva bio je prvi međunarodni razvojni program jačanja kapaciteta nevladinih/neprofitnih/civilnih (kako ih se već zove kod nas) organizacija.

Pomaci glede suradnje s vladom događaju se u području socijalne politike te i području zaštite okoliša. Ova je suradnja bila više deklarativna, a rjeđe stvarna i uspješna.

Produbljivanje nepovjerenja i sukobljavanje dijela civilnih organizacija s vladom svjedočilo je o usporenom procesu demokratizacije. Sve organizacije koje su surađivale s Institutom otvoreno društvo bile su proglašavane sumnjivima i špijunima stranih službi. Nastojeći ignorirati postignuća ovih organizacija stranka na vlasti je govorila o samoproglašenom civilnom društvu, paralelno osnivajući svoje udruge za pojedina područja razvoja.

Dio glasnih i utjecajnih civilnih organizacija bio je veoma blizak opozicijskim strankama. Sudjelovanjem civilnih organizacija u nestranačkoj kampanji za izbore 3. siječnja 2000. godine civilno društvo se nametnulo legitimnim dionikom procesa demokratizacije društva. Opozicijsko iskustvo dijela civilnih organizacija jednim je dijelom bilo zamkom njihovog budućeg razvoja. Potiho se govorilo i o problemima netransparentne dodjele izdašnih stranih donacija, klijentelizma u krugu primatelja njihovih donacija te o autoritarnom vođenju dijela uglednih organizacija.

Poslije 2000. godine dolazi razdoblje demokratizacije odnosa države i civilnog društva. Temeljem odluke Ustavnog suda o neustavnosti većeg broja odredbi Zakona o udrugama donosi se novi zakon u skladu s europskim standardima. Donose se i porezni propisi kojima se davanje u općekorisne svrhe priznaje kao porezno priznat rashod. Organizacije koje primaju strane donacije na usluge i robu iz tih izvora ne plaćaju PDV.

Koalicijska je vlada pokazala različite sklonosti suradnje s civilnim društvom te je usvojila Program suradnje Vlade i neprofitnog/nevladinog sektora. Osnovan je i Savjet za razvoj civilnog društva Vlade RH. Otvoreni su prostori suradnje s civilnim organizacijama u različitim područjima javnih politika. Međutim, u nekim velikim projektima koji su financirani iz inozemstva (decentralizacija) vlada se nije pokazala kao pouzdan partner.

Dio javnosti prepoznao je da glasne organizacije civilnog društva nisu zadržale istu kritičnost iz 1990-ih prema istim ili sličnim postupcima koalicijske vlasti. Dio osoba koje djeluju u javnosti u tome je prepoznao sindrom podjele na naše i vaše.

Zanimljiv primjer šutnje glasnih civilnih organizacija bio je slučaj Vijeća Hrvatske radio televizije. Kad je ovo Vijeće bilo optuženo za političke ambicije donesen je novi zakon kojim su imenovani članovi takvog vijeća po stranačkim kvotama[12].

U ovom vremenu pitalo se i u Saboru za legitimitet predstavnika civilnog društva da budu članovi Vijeća HRT-a, a glasnogovornik Hrvatskog telekoma s prezirom je pitao, koga predstavljaju udruge potrošača.

Uglavnom, pored naklonosti civilnom društvu, bilo je teško naći područja razvoja u kojima su vlasti civilnim skupinama povjeravali bilo kakve važnije projekte. Kriterij stranačke pripadnosti i dalje je bio dominantno načelo popunjavanja različitih javnih tijela. Osnivanjem Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, jasno računajući prethodne pomake, Hrvatska se u širim regionalnim razmjerima počinjala koristiti kao dobar primjer partnerstva države i civilnog društva.

Kao postignuće civilnog društva u ovom vremenu je i donošenje Zakona o pravu na pristup informacijama. U stvari, to je bio rezultat kampanje koalicije većeg broja udruga. Civilno je društvo ostvarilo prepoznatljiv utjecaj i dalo doprinos modernizaciji izbornog zakonodavstva. Ovome treba dodati i područje zaštite potrošača.

Civilne organizacije teško se nose s predstavnicima stranih donatora i redovito su u podređenom položaju prilikom rada na projektima gdje nisu imale utjecaja na određivanje prioriteta i ciljeva. U ovakvim se programima počelo suditi o razvoju civilnog društva i temeljem kriterija dizajniranosti web stranica pojedinih udruga.

Vlast poslije izbora krajem 2003. godine ne pokazuje posebni interes za suradnjom s organizacijama civilnog društva. Ulaskom predstavka srpske manjine u vladu neutralizira se dio prigovora nevladinih organizacija koja brinu o pravima ove manjine. Inače, dio je javnosti percipirao nevladine organizacije kao borce za prava Srba u Hrvatskoj po nalogu stranih organizacija. Novom vladinom politikom zaštita prava Srba dobiva novu dimenziju i dio je nevladinih organizacija dijelom izgubio legitimitet za djelovanjem.

U slučaju izmjena zakona o plaćanju PDV-a iz stranih donacija nova vlada nije se pokazala prijateljem dijela organizacija poznatih u javnosti, a posebno onih koji se bave zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, pravima žena i zaštitom okoliša. Iz saborske rasprave bilo je jesno da im se ovim vraća dug za njihovo ranije nestranačko sudjelovanje na izborima.

Problemi nepovjerenja vlade prema civilnim organizacijama kulminirali su skandalima u javnosti prilikom izrade Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva 2006.-2011. i sigurnosne provjere kandidata za članstvo u Savjetu za razvoj civilnog društva. Nespominjanje pojma civilno društvo u Strateškom okviru za razvoj 2006.-2013. dovodi u pitanje modernost Vlade, a i dijela akademske zajednice koja je sudjelovala u izradi ovog dokumenta.

 


1. Ovaj je tekst nastao kao podloga za izlaganje na okruglom stolu Civilno društvo – odnos prema vlasti i društvenim promjenama što ga je CERANEO organizirao u suradnji s Odborom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora 26. ožujka 2007.

 

2. Negativnu recepciju pojma nevladine organizacije potvrdilo je nekoliko istraživanja. O njemu govore i stavovi iz rasprave na Zamirzinu, posjećeno 30. 01. 2007. Mislim da je prvi korak zatražiti da se nevladine udruge u terminologiji javnih službi preimenuju u organizacije civilnog društva. Možda se čini nevažno ali se time otvara nova dimenzija našem sektoru i sektor dobiva na snazi. Stoga predlažem udrugama koje imaju službe da istraže koji je to put.

3. Rezultati istraživanja iz studije Bežovan, G., Zrinščak, S., Vugec, M. (2005.) Civilno društvo u procesu stjecanja povjerenja u Hrvatskoj i izgradnje partnerstva s državom i drugim dionicima, Zagreb: CERANEO. poslužili su kao poticaj za raspravu na više skupova širom zemlje. Projekt je bio međunarodnog karaktera i dobiveni su rezultati usporedivi sa zemljama u regiji. Studija je poslana na adresu svih relevantnih medija i jedino se Hrvatska televizija nije odazvala na suradnju glede predstavljanja rezultata javnosti. Prijedlog za organizaciju okruglog stola temeljem ove studije upućen je i Hrvatskom saboru, međutim, odgovor nismo dobili.

4. U Sloveniji se govorilo o civilnom društvu koje je došlo na vlast.

5. Smolar, A., (1996.) From Opposition to Atomisation, Journal of Democracy, Vol. 7: 24-38.

6. Howard, M. M. (2003) The Weakness of Civil Society in Post-Communist Europe. Cambridge: Cambridge University Press.

7. Za razliku od slovenskih, hrvatske političke stranke u programima 1990. ne spominju pojam civilno društvo.

8. Negativna je percepcija pojma nevladine organizacije naročito evidentna iz istraživanja kojeg je kolegica Jasminka Ledić provela u Rijeci među pripadnicima mlađih generacija.

9. Više o tome u Bežovan, G., (2005.) Civilno društvo, Zagreb: Nakladni zavod Globus.

10. Vlasta Jalušič, Ideologija i realnost civilnog društva - IV. dio: Kako smo preživjeli rat, H-alter, posjećeno 11. 12. 2006. Ono što se na jednoj strani proglašava grassroot nacionalizmom to Milan Jajčinović, Krađa spontatniteta Večernji list, 18. 10. 2006. vidi drugačije: ...ni uz stotine udruga, dotacija, uz brojne suflere, raznorodne radionice i kojekakve potpore, civilno društvo u Hrvatskoj nikada nije doseglo ni spontanitet, ni organiziranost, ni širinu, a pogotovo ne zanos koji je pobudio Bedem ljubavi.

11. Vidjeti: Tanjić, Ž. (2005.) Osoba prije države i kapitala, Kana, 4:4-5.

12. Programsko vijeće HRT-a povodom izbora glavnog ravnatelja krajem ožujka 2007. ne vidi potrebu da se o pristupnicima i njihovim programima vodi javna rasprava. Vijeće, inače dijelom po sastavu blijede civilnosti, očito ne vidi odgovornost prema civilnom društvu kojeg bi trebali predstavljati na javnoj televiziji. Ne dovodi li se ovakvim postupkom u pitanje legitimitet Programskog vijeća?

(Drugi dio teksta Gojka Bežovana objavit ćemo za tjedan dana, op. ur.)

Razvoj Civilnog Drustva u BiH
http://rcdbih.blogger.ba
02/04/2007 13:22